ništa se ne događa kad si dolje i kad si sam i kad noći vuku u podsvjest sve do sjećanja lavina kotrljajučih tegova na nogama pritiska i znoj tek kasnije počinje da smeta tek kasnije budi se grad neke poderane ulice bljesak morkih tračnica prvi tramvaj preko Trešnjevke raste u mojim očima
jutro obilazi scenu rutinski s dužnim poštovanjem ja se uklanjam s puta dvostruka krinka na njegovom licu čini suvišnom svaku providnost kako da se kontroliram kad me ubija osjećaj tako drugaciji od svega što razumijem od svega što želim da vidim
nešto kao flash
gledao sam opet film o beznađu ili je to mozda bila kronika nepoznatog jer tako se zvao čovjek ni živ ni mrtav ni pomorac ako ikad ispunim želju i ti mi daš za pravo misleći
to je jedini način da ga zadržim
ako ikad dospijem tamo gdje prestaje strah bit ću spreman da zaboravim
neke poderane ulice bljesak mokrih tračnica prvi tramvaj preko Trešnjevke sjaj u tvojim očima