Zivot je more, pucina crna, po kojoj tonu mnogi sto brode. Nije mi srce plasljiva srna, ja se ne bojim velike vode.
Lome me vali, nose me struje: oseka srece, a tuge plima. Siba me nebo bicem oluje, al' jos se ne dam i jos me ima.
U jutra rana plase me senke minulih dana. Secanja mutna kao u lazi, kao u snu. Ipak se borim, ipak se nadam, sve manje letim, sve vise padam i sve su jace ruke sto me vuku dnu.
Mozda ce zena svilenog bedra, koja me zove i pruza ruke, uliti vetar u moja jedra do nove zene, do nove luke.
Zivot je more... Zivot je more... Zivot je more...