Krv je moje svjetlo i moja tama.
Blaženu noć su meni iskopali
Sa sretnim vidom iz očinjih jama;
Od kaplja dana bijesni oganj pali
Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu.
Moje su oči zgasle na mome dlanu.
Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške
Dijelili, vatrom podigli me silom;
I svima redom probadali uške
Krvnici tupim i debelim šilom.
Oštrom svijesti odlučih da brojim:
Ja, pedeseti, što u redu stojim.
Korak po korak pošli smo; stali opet
Krljanje, udar, pad i opet korak.
Puna je jama: na lešine liju
Vapno da živim strvine ne smrde.
O hvala im, nas mrtve sada griju
Plamenom svoje samilosti... Tvrde
Leševe ćutim: trzaju se goli,
Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.
Zaprepastih se: leševi se miču,
Kližu nada me, polako se ruše -
Smiju se, plaču, hropoću i viču,
Pružaju ruke i bijesno me guše...
Osjećah nokte, stražnjice, bokove,
Trbuhe, usta, što me živa love.
Nisam osjećo bola, straha, stida;
Obarah leš za lešom, grabih, plazih
Po njima ko po zemlji što se kida.
A možda svoju mrtvu sestru gazih,
Статистика страницы на pesni.guru ▼
Просмотров сегодня: 1