Krv je moje svjetlo i moja tama. Blaženu noć su meni iskopali Sa sretnim vidom iz očinjih jama; Od kaplja dana bijesni oganj pali Krvavu zjenu u mozgu, ko ranu. Moje su oči zgasle na mome dlanu.
Mokraćom hladnom svijestili me. Ćuške Dijelili, vatrom podigli me silom; I svima redom probadali uške Krvnici tupim i debelim šilom.
Oštrom svijesti odlučih da brojim: Ja, pedeseti, što u redu stojim. Korak po korak pošli smo; stali opet Krljanje, udar, pad i opet korak.
Puna je jama: na lešine liju Vapno da živim strvine ne smrde. O hvala im, nas mrtve sada griju Plamenom svoje samilosti... Tvrde Leševe ćutim: trzaju se goli, Ko mrtve ribe, kad ih kuhar soli.
Zaprepastih se: leševi se miču, Kližu nada me, polako se ruše - Smiju se, plaču, hropoću i viču, Pružaju ruke i bijesno me guše... Osjećah nokte, stražnjice, bokove, Trbuhe, usta, što me živa love.
Nisam osjećo bola, straha, stida; Obarah leš za lešom, grabih, plazih Po njima ko po zemlji što se kida. A možda svoju mrtvu sestru gazih,