Zvonila su za oluje, zvonila su za vjenčanja Zvonila su za živote i za zadnja putovanja Kao neka vječna glazba, naše slave, našeg jada Zvonila su od davnina, stara zvona moga grada
Boga su i ljude zvala za trabakul koji tone Zvonila su, zvonila su za gromače i balkone Skupljala su naše lađe kao ptice svoga gnijezda Ko da srce majke kuca u zvoniku ispod zvijezda
Dok spavaju stare luke i treperi plavi svod Zvonici su kao ruke koje prate bijeli brod U kamenu nema neba, čovjek prođe težak put Al su jednom kad ih trebam stara zvona opet tu
Pričaju nam našu povijest brižno kao otac sinu U večeri kao ova izlila su svu toplinu Kao neka vječna glazba kolijevki, kolonada Slušajte ih kako zvone stara zvona moga grada