Upucujem ovu lijenu popodnevnu misao, njeznu i pohotnu, u ono dvoriste u kojem sam vas gledao, draga 1957. godine, kada je bila jesen slicna ovoj i kada su jos u moj san udarali prozori roditeljske kuce utopljene u sibenskoj jugovini, u gradu koji je postajao moja bolnica, a mojom napola razbudjenom glavom kolali prvi tramvaji plavi i uspavani. Adresiram tamo ovu misao i kazem — steta... Bili ste ljubavnica mog cimera od 8 do 11 svakog jutra. Kako ste se zvali: Elma, Selma, Alma, Adela? Da li je sto izmijenilo vase lice, oci i trbuh? A kako sam vam zavidio vracajuci se iz setnje, od 8 do 11 izjutra, uz cetvrt kruha i mlijeko, u jednom blijedom, pescenickom mljekarstvu. Svim je bojama vec moj prvi studentski rujan dodavao malo crnog i malo tamnozelenog. I danas vam iskreno kazem — steta, steta... Vise vjerojatno i niste za takva sta. Ponovo ono dvoriste. Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vas suprug odlazi. Vi, znaci, danas dolazite jos ranije u moju sobu. Oko pola sedam. A ja bas izlazim; steta, jer moj je cimer mrzovoljan tako rano i ja bih vam vjerojatno pruzio vise, ali ja idem u setnju. I setao sam tako godinu i drugu... I ne da vam se hvalim, bilo je toga. Kakve sve zemlje, pica i kakva mora! Gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio, i kakve zene, jer vama otvoreno mogu reci. Kuda sam sve setao po kisi, ujutro. Nekakav vlak je istruo u crnom proljecu u Poljskoj, blizu Rusije. Kakvu sam tamo zenu ostavljao, Isukrste, i kakva je mene ostavljala na sjeveru, pijuci neko nerazgovjetno pice svog naroda. Daleko, daleko kao u snovima.... Opet netko ovdje u Zagrebu, u Jurjevskoj, pa oci, providne i dragocjene, jedne Cehinje iz Brna — Vozderkove — premjestene zauvijek u moju utrobu. A takav snijeg i sve sto treba; bilo je, bilo, ali ono dvoriste u kojem sam vas vidjao izmedju dva neodredjena stabla, crna od vlage one jeseni vas tako obicnu i raskalasenu domacicu, i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi u sezonama 1957/58, i slijedece — steta, nepovratno steta!